Ko ponešto zna o Transilvaniji, zna da je to isto što i Erdelj, a vjerojatno je čuo i za naziv Sedmogradska. Jedan od sedam gradova po kome je nastao taj naziv je i Sebeș (Sebeš). Utvrđivanje grada počelo je još prije sredine 14. stoljeća, a koje desetljeće nakon toga Sebeš je prvi grad u Transilvaniji potpuno okružen tvrđavskim zidovima. Bio je važan toliko da je u njemu dvaput, 1556. i 1600. godine, zasjedao i transilvanijski parlament.

„To je bilo neko lepše i srećnije vreme“, pjevao je Bora Đ. Danas je Sebeš gradić s nešto malo manje od 24 tisuće stanovnika, a tragovi doba u kome je značio gotovo su nestali.

Zanimljiva je Transilvanija, a vidi se i na primjeru Sebeša: grad se danas nalazi u Rumunjskoj, mada su ga, i to u 12. stoljeću, osnovali Nijemci s područja Luksemburga i zapadne Njemačke, a na poziv ondašnjeg kralja Ugarske, u kojoj se nalazio i Sebeš i čitava Transilvanija. Štoviše, kad je 1738. godine kuga žestoko poharala ovo područje, gotovo prepolovivši broj stanovnika, uslijedio je novi doseljenički val iz Njemačke, iz Baden-Durlacha (1748.) i Hanaua (1770.). Danas u Sebešu živi 93,3 posto Rumunja, a svega 261 Nijemac i 131 Mađar.

Najpoznatiji Sebešanin svakako je Ivan Zapolja (1487. - 1540.), transilvanijski vojvoda i knez, a potom i ugarsko-hrvatski kralj, točnije protukralj Ferdinandu Habsburškom. Već sam ga spominjao u transilvanijskim putopisima, to je onaj što je sina nasljednika dobio dva dana prije nego će ga udariti kap i dva tjedna prije vlastite smrti. Rođen u daleko odavde, u mjestu Spišský Hrad u današnjoj Slovačkoj, ali je umro ovdje, u žutoj katnici koja one 1540. godine nije bila ni nalik današnjoj. U ono doba u kući je bilo sjedište grada, ali – otud dva zasjedanja parlamenta – i Transilvanije. Tako je i Zapolju zapalo da ga kap otrese baš ovdje, a kuća je otad znana kao Kuća Zapolja i Könighaus (Kraljevska kuća). Kako su se mijenjala vremena, mijenjali su i kuću, pa je od nekadašnje gotičke, preko renesansne i barokne, stigla do sadašnjeg eklektičkog stila. Danas je u njoj Gradski muzej, nažalost po mene i moju drúgu, zatvoren. Na izložbenom plakatu sova.

M.J. | Bljesak.info / Osmokutna kula

Spomenut ću još i podatak da Juraj Srijemac, Zapoljin bivši tajnik, zapisuje u svojoj kronici kako je Zapolja Hrvat iz Bosne, iz istoimenog mjesta. Voljeli bismo da je bio u pravu, ali u Bosni mjesta s tim nazivom nema, jedino u Slavoniji, blizu Nove Gradiške, gdje su, u blizini crkve svetog Nikole, nađeni i ostaci srednjovjekovne utvrde, vjerojatnog dvora obitelji Zapolja.

Nije slučajno sljedeća u nizu do Kuće Zapolja zgrada Općine, to je valjda taj stari centar grada, mada je Sebeš nekako sav razbacan, bez prepoznatljive stare jezgre. Razlog je to što je srednjovjekovna utvrda, po nalogu ondašnjeg guvernera Transilvanije Karla von Schwarzenberga, između 1851. i 1858. gotovo potpuno srušena, a onda je u prah moralo biti pretvoreno i mnogo što vezano uz njene zidine. Utvrda je, dakako, mnogo puta ojačavana, a ona prvotna Osmanlijama nije bila prevelik problem, pa su 1438. godine zauzeli Sebeš. Kako nisu ostali dugo, a opasnost od njih vječito je visjela nad glavama Sebešana, tek je sredinom 19. stoljeća, kad se shvatilo Osmansko Carstvo jedva može o sebi, postala besmislena. Ipak nije srušeno baš sve, gdjegdje su zidine ostale kao mrtvi krnjotci u bezubim ustima, a izvorno je, ko bi znao zašto i po čijoj želji, sačuvana jedino Osmokutna kula.

Zna se da je podignuta 1678., kada su Osmanlije već bili davna prošlost, a sastoji se od prizemlja i dvije etaže s puškarnicama. Blizu njih su stajala istočna vrata, od kojih danas nema ni traga; na njihovom mjestu danas stoje puste montažne barake u koje su sve donedavno po buster trčali Sebešani smrtno uplašeni gripice koju su mediji izjednačili s kugom. Sve to vidimo uzalud pokušavajući približiti se kuli, vidjeti je li slučaaaaajno otvorena i tako to. Iz jednog kuta, istina, vidimo ulaz u nju, ali je između nas i ulaza visoka rešetka. Udjenuta je u dio zida sačuvanog oko dvorišta katoličke crkve i ne da ne možemo blizu, već joj je donji dio za naše poglede i objektiv foto-aparata nedohvatljiv. Ostaje nejasno zašto je Sebešani ističu kao najveću turističku atrakciju, a minirali su joj sve moguće prilaze. Ukratko, navlakuša.

M.J. | Bljesak.info / Rimokatolička crkva

Rimokatolička crkva svetog Bartolomeja vidljiva je i iznutra, barem kroz rešetku. Prvotno je pripadala kompleksu dominikanskog samostana, koji se prvi put navodi još 1322. godine. Već 1524. u samostanu se navodi sedam dominikanaca, a 15 godina kasnije se zadnji put spominje, budući da su i dominikanci osjetili udar vala reformacije u ovom dijelu Europe. Prije toga je jedan od redovnika, izvjesni Georgius de Septemcastris, otet i deportiran u Tursku, gdje je zatvoren, ali je na kraju oslobođen i prebačen u Rim, a u njegovim memoarima do u detalje je opisano sve vezano za sebeški samostan. Crkva od 1731. pripada franjevcima, koji je, posvema zapuštenu, obnavljaju i pritom barokiziraju, ostavljajući tek gotičke kontrafore kora i lađe. U nekadašnjem klaustru smještene su prostorije – pazi sad! – Zajednice Talijana Sebeš. Blizu crkve mala Kuća molitve, kao da crkva nije kuća molitve. Moguće da je određena za tu namjenu jer se ovdje nalazi franjevački novicijat za šire područje, kao što je kod nas za čitavu Bosnu Srebrenu samostan svetih Petra i Pavla na Gorici (Livno).

Najveći „komad“ tvrđavskog zida sačuvan je oko evangeličke crkve. Kako su Nijemci bili najbrojniji, tako je i crkva daleko najveća od svih u gradu. Naravno da je prvotno, u 13. stoljeću, kad je sazidana, i ona bila katolička. Pravokutni toranj sa šarenim krovićem visok je toliko da se vidi iz doslovno svakog dijela Sebeša. I ona je kroz brojne obnove prešla neizbježni put od romanike, preko gotike, postavši neka vrsta ilustracije tog stila u čitavoj Transilvaniji, pa do renesanse, to samo djelomično, u kojoj se i zaustavila, nikad ne dobacivši do baroka. Zaključana je, ali se ponutrica jednim dijelom može vidjeti kroz rešetkasta bočna vrata, a mnogo o nekadašnjoj snazi ovdašnjih Nijemaca govore već sama veličina crkve, uključujući čak 23 metra visok kor s unutarnjim stupovima od 11 metara ili oltar visok čak 13 metara, moćno izvedeni ulazi, brojni kipovi na svim stranama fasade i mnogo što drugo.

Otključana je kapela svetog Jakova pored crkve. Baš tako je, kapelom, službeno titulirana, mada je veća od mnogih crkava. Za onoliko evangelista koliko ih trenutno živi u Sebešu, a uglavnom je to ono malo Nijemaca, kapela je sasvim dovoljna, u crkvu, što se tiče brojnosti, nemaju rašta ni ulaziti. Gotički portal, i bogata skulpturalna kamena postavka čine da se smatra jednim od najbolje očuvanih srednjovjekovnih spomenika na prostoru puno širem od Sebeša. Arheolozi su utvrdili da je podignuta 1382. godine.

M.J. | Bljesak.info / Zvonik evangeličke crkve

Sebeš je, unatoč tome što je broj Nijemaca „ostatak ostataka“, i dalje djelomično dvojezični, štoviše je na nekim zgradama u njihovu vlasništvu samo njemački, a u jednoj od takvih djeluje i Demokratski forum Nijemaca, za koje je Sebeš i sad, i uvijek će ostati Mühlbach. Da je, međutim, njihov nestanak samo pitanje vremena, najbolje se vidi po nazivima ulica: na zidovima još stoje stari, njemački nazivi, ali su uz njih odavno novi, na rumunjskom, nazvane po rumunjskim ličnostima.

S travnjaka ispod zidina evangeličke crkve prolaznike gleda brončano dječje lice Carla Filtscha (1830. - 1845.) Kako je krenuo, postao bi novi Bach, van Beethoven ili Schubert, ali… Klavir počeo učiti već u trećoj godini, a sedmoj je već bio u Beču, na usavršavanju, družeći se s „godišnjakom“ koji će kasnije postati moćni Franjo Josip I. Već tad mu organiziraju koncertne turneje po Transilvaniji, Austriji i Mađarskoj na kojima će izvoditi i vlastita djela, a s 11 godina u Parizu postaje student Frédérica Chopina, kod koga će mu povremeno predavati i Franz Liszt. Glazbeni časopisi u Beču, Parizu, Londonu i drugdje bili su prepuni hvalospjeva na račun 11-godišnjaka. Sad dolazi ono „ali“, objašnjeno samo jednom riječju – tuberkuloza! Na liječenje odlazi u Veneciju, ali mu spasa nije bilo, a tamo je, u dalekoj tuđoj zemlji, i pokopan. Ovdje, osim biste, na njega podsjeća i spomen-ploča na rodnoj mu kući.

Uz Carla se ispod zidina, i bistom i reljefnom slikom, utaborio i fizičar Dorin Pavel (1900. - 1979.), poznati rumunjski pronalazač, a u gradu vidjeh i biste pjesnika Mihaia Eminescua te, ispred Centra za kulturu, filozofa, pjesnika, romanopisca i prevoditelja Doriana Blage (1895. - 1961.).

M.J. | Bljesak.info / Trebao je biti novi Bach, van Beethoven ili Schubert…

Kratko svraćamo i do pravoslavne crkve Vaskrsenja Gospodnjeg. Sagrađena je 1819. i tek godinu dana je mlađa od susjede joj, tzv. Bobove crkve, izvorno grkokatoličke bogomolje, koju još od 1948. godine, nakon što je grkokatolika potpuno nestalo, koriste pravoslavci. Nazvana je tako po Ionu Bobu, biskupu koji je inicirao gradnju i posvetio je. Obje crkve osmislio je isti čovjek, Klužanin Antal Balogh, pa su, osim tornjem, i slične, s tim da se u fasadi Bobove crkve, pogotovo pod određenim kutovima, primjećuju stotine sitnih svjetlucavih zrnca. O čemu se radi ostat će mi tajnom.

Na jednom zidu ćemo vidjeti spomen-ploču sudionicima Ujediniteljske skupštine 1918., a u parku ćemo pogledati jednostavan spomenik rumunjskim herojima Drugog svjetskog rata i nimalo jednostavan ružičasti starinski bicikl, onaj što mu je jedan kotač triput veći od drugog. Tu ćemo napraviti i zajednički selfie, a nakon toga – zbogom, Sebeš!